Ne mogu da se setim kada sam se tačno sreo sa čudesnim Borisom Trivanom. Bilo je to davno (iako se to “davno” može uzeti kao relativan pojam). Voleo bih da prizovem taj trenutak u sećanje, ali ne mogu. Ne mogu, jer se nikada i ne sećam prvog susreta, tog momenta u kome naprosto “kliknem” sa nekim. Trenutak ispari, a nastupa osećanje da je taj neko oduvek tu.

Ne, Boris i ja se nažalost nismo sreli uživo, ali jesmo virtuelno, u vrtlogu Instagram tunela. Rekao bih danas: “Bila je to ljubav na prvi klik”. Listajući njegove profile na društvenim mrežama postajem očaran čovekom koji govori šta misli i oseća. Boris je to radio sa stavom, inteligentno, šarmantno na njemu svojstven način. Bio je potpuno drugačiji od svakoga koga sam “sreo” skrolujući palcem, na svom telefonu. Činilo se da svet posmatra kao veliko igralište, da nikad ne zaboravlja da se igra, da mašta i sanja.

Prevrtao bih u svojim mislima njegove misli, ta slova, u nekoliko redova, iskucana njegovom rukom, tamo negde sa druge strane žice (verovatno u žaru i brzom hodu, dok trči nešto da obavi, uradi, stvori, osmisli).

Nikada mi se nisu dopadali ljudi koji se trude da ispadnu pametni koristeći komplikovane reči i fraze. Boris me je kupio jednostavnošću kojom je pogađao pravo u metu. U jednoj rečenici uspevao je da objasni dubinu, svet, ljubav i život. Suštinu. Tako i dalje pamtim onu: “Ljubav je lepa. Ako ti nije lepo onda to nije ljubav. Da, toliko je jednostavno.”. Nije li bio u pravu? Kadkad, njegove reči bile su oštre i surovo realne, a tada sam ih tumačio kao kakve znakove pored puta (kao onda kada je napisao: “Ako vam je danas loše sutra će vam biti još gore. I tako zauvek, dokle god ne odlučite drugačije”). Ta životna filozofija, protkana sarkazmom, a gotovo uvek humorom, ostaje i danas da lebdi u beskrajno širokom i dubokom internet prostoru, te i dalje pokreće vijuge svih onih koji na nju nalete.

Koliko god da se neko trudi da bude dopadljiv “na oko”, ne može uistinu biti privlačan, ukoliko nema sledeće elemente: stav, inteligenciju, dušu i harizmu. A Boris je posedovao sva četiri (pa i mnogo više od toga, verujem, dodali bi oni koji su ga dobro poznavali; koji su imali priliku i privilegiju da im njegova pojava oboji život).

Kreativac poletnog duha otišao je nekom svom moru, nekoj svojoj planeti, gde su zalasci sunca, siguran sam, mnogo lepši. Energija kojom je zračio, ostaje zauvek, i tu je, struji među nama. Zamišljam ga sada kako đuska, u beloj košulji sa dubokim dekolteom (koji niko nije znao da iznese kao on), nasmejanog.

Dve godine nakon njegovog odlaska, prijavljujem se za stipendiju koja nosi njegovo ime. Opaki virus (čitaj korona/ Covid-19) sprečava rukovanje i osmehe uživo, pa razgovor sa, sada već, dragim ljudima, iz Digital Communication Institut-a, zakazujem preko “žice”. I to je bila ljubav na prvi klik. Ili bolje rečno – na prvi Google meet.

Neko bi rekao “običan razgovor”, ali ja sam osetio neku ludački-dobru energiju. Energiju koja me je pokrenula na neki posve drugačiji način. A siguran sam, bio je tada i on tu.

________________________________________________________________________________________________________

Autor bloga je Filip Ilić finalista stipendije „Boris Trivan“ za 2020. godinu i ovogodišnji član žirija.

Filip se bavi pisanjem, dizajnom, slikarstvom, a trenutno se usavršava na polju PR-a i digitalnog marketinga.